Ljubuški-online info portal

Kolumna: Lelek daidža, sarajevsko-baščaršijskih iftara s hrvatskim nacionalistima

Petak, 03 Rujan 2010 23:31

U Hrvatskoj političkoj i kulturnoj javnosti već dugo nema polemike. Unificiranje hrvatske medijske scene potisnulo ju je na margine. Bez obzira radi li se o HTV-u, Jutarnjem, Večernjem ili Novom listu popis neupitnih ''istina'' je jasan i vrlo krut, a gdje je tome tako, teško je govoriti o borbi mišljenja.

To što je Jutarnji list malo bliži SDP-u, a Večernji HDZ-u ne mijenja ništa bitno. Jer te dvije stranke u ispunjavanju briselskih zahtjeva i zavaravanju birača o postojanju nekakve ljevice i nekakve desnice izvrsno surađuju.

Preostali prostori slobode, kao što je i ovaj list, teško mogu nametnuti teme za javnu raspravu i funkcioniraju više kao utjeha nevelikom broju osviještenih čitatelja. U Hrvatskoj jednostavno ne postoji kritična masa ljudi koji uopće čitaju ozbiljniji tisak da bi bilo koji tjednik, pa makar bio i najbolji, mogao konkurirati televiziji.

Tako da naše elite ne formira logika unutrašnjeg razvoja zemlje i slobodna konkurencija ideja i mišljenja u društvenom životu, nego ih formiraju inozemni utjecaji. U skladu s rečenim, u Hrvatskoj se uopće ozbiljno ne govori o strateškim nacionalnim interesima ni o važnim političkim pitanjima, a kamoli da bi se o tome polemiziralo. Ono što kompradorske elite dobiju kao nalog promptno se promovira kao politika ''bez alternative''.


Paradoksalno je međutim da se istinska polemika o bitnim pitanjima za hrvatsko jučer i hrvatsko sutra razvila u Bosni i Hercegovini! Kako težak položaj Hrvata u BiH već dulje vrijeme ne interesira previše hrvatsku javnost, koja zagledana u Europu tone polako u balkanski glib, ni ta polemika nije izazvala značajniju pozornost hrvatske javnosti. Šteta, jer srž te polemike itekako se tiče Hrvatske.

Sama polemika o kojoj je riječ može se tretirati kao nastavak bitke koja je u Hrvatskoj već izgubljena. Izgubi li se i u BiH, Hrvatska će izgubiti i rat, za koji je devedesetih mislila da je već dobiven. Polemika se razbuktala ovoga ljeta iako tinja već dulje vrijeme. Neposredno su u verbalni klinč ušli Ivo Lučić i Ivan Lovrenović, kojemu su u pomoć brzo pritekli fra Ivan Šarčević, Mile Stojić, Enver Kazaz i još neki. Lučić zasada polemizira sam, no razvidno je da ni njemu ne manjka simpatizera, od običnog puka koji sa javlja po raznim internetskim portalima do Nine Raspudića i Nikole Zirduma, svojevrsnih ''zvijezda'' među mladim hercegovačkim intelektualcima.

Polje borbenog djelovanja u nekoliko mjeseci znatno se proširilo: časopisi Svjetlo riječi i Status, tjednik Dani, dnevnik Oslobođenje, portali Poskok, e-posavina.com, Posavski obzori, Dnevnik.ba itd. Glavno pitanje o kojemu se polemizira jest položaj i budućnost Hrvata u BiH. Lovrenović i njegovi tvrde da su za loš položaj krivi Hrvati sami, to jest krivi su zato što su slijepo slijedili ''Tuđmana, Šuška i HDZ''. Lučić brani Tuđmanovu politiku, koje je i sam bio dio, i smatra da u novim okolnostima jedini izlaz za Hrvate jest ''treći entitet''. Lovrenović i neki njegovi istomišljenici smatraju da je spas za Hrvate približavanje Bošnjacima, zalaganje za jedinstvenu Bosnu i tzv. ''hibridni identitet'', to jest koji bi se sastojao od dvije komponente: bošnjaštva i hrvatstva.

Kao promatraču sa strane, no zainteresiranu promatraču, čini mi se da se može govoriti o dva suprotstavljena kruga među bosanskohercegovačkim hrvatskim intelektualcima. Prvi krug čine mlađi intelektualci mahom hercegovačkog podrijetla, mjestom stanovanja i profesionalnog djelovanja većinom vezani za Zagreb, ali emocionalno i politički uronjeni u bosanskohercegovačku stvarnost. Karakterizira ih izvrsno obrazovanje, elokvencija i dojmljiv javni nastup, što dosada baš i nisu bile značajke Hercegovaca koji su se pačali u politiku. Ne može ih samo tako proglasiti zadrtim desničarima, ćoškastoglavcima i primitivcima, ne osjećaju obavezu ni strahopoštovanje prema Zagrebu, ne prihvaćaju tezu da su Srbi a priori neprijatelji, a Bošnjaci poželjni saveznici, inzistiraju na dogovoru triju naroda i teritorijalnoj garanciji konstitutivnosti. Istaknutiji pojedinci u ovoj skupini su Ivo Lučić, Nino Raspudić, Nikola Zirdum (Ivan Šušnjar), Ivan Vukoja, Tvrtko Milović i dr. Naravno, nije riječ ni o kakvoj formaliziranoj skupini niti su svi navedeni po svim pitanjima istomišljenici.


Drugu skupinu sačinjavaju Ivan Lovrenović, Ivan Šarčević, Mile Stojić, Petar Jeleč, Slavko Kukić i dr. Uočljivo je odmah da je sastavljena od dvije naoko nespojive skupine ljudi: bivših socijalističkih uglednika u politici i kulturi te bosanskih franjevaca. Ono što ujedinjuje ove dvije skupine u jednu, čini mi se, jest dvojba oko vlastitog identiteta. Fra Ivan Šarčević tu dvojbu imenuje ''bosansko-hrvatskim političkim identitetom'' ne ostavljajući mjesta sumnji u to koja je sastavnica tog ''hibridnog identiteta'' primarna. Za sve nevolje Hrvata u Bosni Lovrenović, Šarčević i ostali bez ustezanja optužuju Hercegovce i, naravno, Tuđmana i Šuška. Za pad Posavine, za bošnjačko protjerivanje Hrvata u Bosni, za siromaštvo, za nefunkcioniranje države, za nesklonost međunarodne zajednice Hrvatima itd., za sve su to krivi Hercegovci. Moram priznati da mi, kao Hercegovcu, pomalo imponira ovolika količina krivnje na plećima, mora biti da smo mi Hercegovci neka specijalna vrsta nadljudi kada smo uspjeli napraviti toliko belaja.


Na žalost, suočen sa svakodnevnim obavezama koje jedva otaljavam, sve težim vezanjem kraja s krajem, boluckanjem u koljenu i popodnevnom migrenom, prisiljen sam priznati da su Hercegovci vrlo obični ljudi. Ili sam ja neki promašaj? Ali pustimo sad mene, vratimo se temi! Probošnjačka skupina, sve kada bi njihovo tumačanje nedavnih povijesnih događanja i držalo vodu, ima jedan veliki problem. Njihov multikulturni, ekumenski pristup za svaku je pohvalu, ali u političkom smislu je ranjiv budući da se ne oslanja na vlastitu moć nego na milost druge, tj. bošnjačke strane. Svaka politika koja se bez ostatka oslanja na dobru volju druge strane, teško može biti uspješna. Doduše, akteri te politike jedno vrijeme mogu biti iz taktičkih razloga dobro primljeni i honorirani od te druge strane, no na dulji rok neminovno postaju nepotrebni. Uostalom, valjda je i fra Šarčeviću i fra Jeleču jasno da nema pastira bez stada!? Kao svjetovnjaci, Lovrenović i Stojić su u nešto boljoj poziciji, nisu obavezni nikakvoj pastvi, a za njihova života funkcija ''podobnog Hrvata'' vjerojatno će se održati. Osim toga, uvijek se mogu ''prebaciti'' u Zagreb. Sudeći po Jergovićevu primjeru, tu ih čekaju mazohistički raširenih ruku.

Iz rečenog bi se možda moglo zaključiti da je budućnost na strani ''hercegovačke skupine'', no nije tako.

Ukupno okruženje, međunarodne političke okolnosti, napredovanje zapadnobalkanskog projekta te dezorijentirana politika Zagreba idu na ruku ''probošnjačkoj skupini''. To što bi definitivna pobjeda ''probošnjačke skupine'' značila istodobno i polagano nestajanje Hrvata iz BiH, dakle u konačnici i poraz same te skupine, drugo je pitanje. Ipak, postoji jedan scenarij u kojemu probošnjačka skupina trijumfira i osigurava potrebu za vlastitim opstajanjem na dulji rok. To je scenarij obnovljene Jugoslavije pod nekim drugim imenom. Po tom scenariju opstaju i Hrvati u Bosni, doduše u bitno smanjenom broju, ali Hrvatska doživljava definitivan poraz i sunovrat, najdublji i najteži nakon komunističkog terora 1945.

Stoga mi se u cijeloj polemici između lučića i Lovrenovića, odstranivši balast osobnih uvreda i kojekakvih etiketa, u čemu prednjači Lovrenović, najvažnijim čini spor oko Tuđmana. Tuđmanovo se ime naime u simboličkom smislu sve više kristalizira kao ugaoni kamen hrvatske državotvorne ideje, a odnos prema njemu i njegovom djelu kao lakmus-papir nečijeg državotvorstva. Žalosno je što se Hrvati i u 21. stoljeću moraju baviti pitanjem treba li im država ili ne, ali tako je. Stoga mi je jasno da su Lovrenović i Stojić, socijalistički radnici u kulturi i dokazani borci protiv ''nacionalističkih skretanja'', žestoko protiv Tuđmana jer je njegovo ime brana bilo kakvoj jugoslavenskoj obnovi, no žalosti me i nije mi jasno da uz njih bezostatno pristaju neki bosanski franjevci. Skoro da se čovjek složi s Lučićevom ironičnom primjedbom o ''crvenim i ružičastim fratrima''.

Nastavak i političke konzekvence ove polemike itekako će utjecati i na političku sudbinu Hrvatske ma koliko se hrvatska javnost trudila ignorirati samu polemiku, kao i pitanja koja se u njoj postavljaju. Dok politički Hrvati oklijevaju, politički Jugoslaveni djeluju. Sinkronizirano s Lovrenovićevim detuđmaniziranjem hrvatske politike u BiH, u Zagrebu se traži preimenovanje Avenije Gojka Šuška, u udžbenicima povijesti bratski se dijeli krivnja za rat između Tuđmana i Miloševića, na mala se vrata uvodi srpska autonomija, Glavaš je osuđen ...

Izvor:hrvatski list/Damir Pešorda