Ljubuški-online info portal

Zamela ih vijavica bijela... "Sad nam je toplije!"

Nedjelja, 05 Veljača 2012 17:38

Nakon podosta ovih sastanaka na regionalnom nivou stvorio se pozamašan uzorak koji otkriva tužnu istinu kako se ni na jednom od tih sastanaka nije riješilo gotovo ništa. Većina dogovora koji se postignu su čisto deklarativne i marketinške prirode, upakirani u puno osmijeha i bratske atmosfere, ali ništa od toga građani Republike Hrvatske ne osjete na svojoj koži kao pomak naprijed.

Dva predsjednika i tri „mala od kužine“ iz tri bivše jugoslavenske republike sastali su se na skijalištu Jahorina u Bosni i Hercegovini ne bi lidogovorilizajedničku inicijativu vezanu uz procesuiranje ratnih zločina punih 17 godina nakon završetka rata. Da ne provodimo svakodnevicu u ovoj premlaćenoj državi u kojoj je kultura rata normalna stvar, okruženi i gorima nego što smo mi, vjerojatno bi teško povjerovali da je tako nešto moguće. Skoro dva desetljeća od završetka rata mi se i dalje svakodnevno s njim budimo i odlazimo spavati, a država nam je trebala biti dovedena na rub bankrota da barem nakratko svoju pozornost posvetimo nekim drugim temama. Građani smo države u kojoj je rat normalno stanje uma, a mir samo kratko razdoblje između dva rata. Oni koji su sudjelovali u nekom od prijašnjih ratova hrane mlađe generacije junačkim pričama, a mlađarija samo čeka svoju priliku da nastavi obiteljsku tradiciju. Rat je jedini zanat koji je izučila skoro svaka hrvatska obitelj. Ova nacija je doslovno osakaćena višestoljetnim ratovanjem, a svakodnevno ju i danas mrcvare razni skorojevići koji grade političku karijeru na ratu, bilo da se radi o mirotvorcima ili bukačima. Hrvatima je dosta rata, i ovog i onog prije njega. Naše nacionalno biće doslovno žudi za nekim drugim temama. A žudi i za drugačijom političkom elitom.

Sastanci među regionskim drugovima svode se na žderačinu i lokačinu na račun poreznih obveznika

Nakon podosta ovih sastanaka na regionalnom nivou stvorio se pozamašan uzorak koji otkriva tužnu istinu kako se ni na jednom od tih sastanaka nije riješilo gotovo ništa. Većina dogovora koji se postignu su čisto deklarativne i marketinške prirode, upakirani u puno osmijeha i bratske atmosfere, ali ništa od toga građani Republike Hrvatske ne osjete na svojoj koži kao pomak naprijed. Nakon nebrojenih sastanaka predsjednika Josipovića s njegovim srpskim kolegom Tadićem odnosi Hrvatske i Srbije nisu ništa bolji, a sudeći prema nedavnim zbivanjima u Srbiji za vrijeme europskog prvenstva u rukometu usudio bih se reći da plove i prema uzburkanijim vodama, pogotovo s obzirom da su izbori u Srbiji pred vratima. Ni više od godinu dana nakon naslikavanja popularnog dvojca po Vukovaru mi od Srbije još nismo dobili nikakvu relevantnu arhivsku građu o događajima u Vukovaru nakon okupacije - dapače, u međuvremenu su nam stigle optužnice za Tihomira Purdu i heroinu Vesnu Bosanac. Dogovor na Jahorini takve bi slučajeve trebao spriječiti, ali za to ne postoji nikakva garancija, samo Tadićeva riječ koja ne znači previše. Treba naglasiti da ovaj dogovor između Josipovića i Tadića neće učiniti da Srbija povuče sramotne optužnice iz kućne radinosti JNA već će po njima postupati hrvatsko državno odvjetništvo i sudovi umjesto srpskih. Kakvu će korist od toga imati hrvatski branitelji kad će svejedno biti progonjeni, ispitivani i možebitno suđeni na temelju iznuđenih iskaza iz logora koje Srbija ni dan danas ne priznaje? Kakve koristi imaju građani Republike Hrvatske od ugodnih druženja dvojice predsjednika koji su plaćeni iz njihovog džepa? Kakve smo koristi imali od Josipovićevog posjeta Dodiku kojim je ubrizgao dozu legitimiteta srpskom entitetskom šerifu koji je hijerarhijski potpuno van njegove lige, dok s druge strane nije pronašao načina da ode na pogreb svom poljskom kolegi koji je samo par mjeseci ranije uveličao njegovu inauguraciju? Josipović se nažalost ponaša poput predsjednika neke nevladine organizacije gradeći sebi imidž mirotvorca i civilizacijski naprednog Europejca koji bi trebao biti nekakav blagoslov za nas „nazadne, divlje i primitivne Balkance“, umjesto da se ponaša kao državnik i štiti hrvatske nacionalne interese.

„Hrvat“ Željko čuva Bosnu

Kao što se moglo zaključiti prema dosadašnjoj praksi, nikakav revolucionaran dogovor nije postignut, barem ne u trilateralnim okvirima u kojima je bilo planirano. Bosna i Hercegovina nije pristala na Josipovićev prijedlog da se ratnim zločincima sudi u mjestu prebivališta, a glavni branitelj dosadašnjeg koncepta koji se pokazao užasno manjkavim je četnički unuk, Zlatni ljiljan i drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Sudeći prema dosadašnjoj sudskoj praksi jasno je zašto je navodni hrvatski član Predsjedništva, a u stvari drugi bošnjački član odabran s više bošnjačkih glasova od Izetbegovića juniora, tako strastveno branio stari koncept prema kojem se dosad postupalo. Naime, bošnjački zločini nad Hrvatima, ali i Srbima, do današnjeg su dana u mizernoj mjeri procesuirani, a bošnjački interes je da ti zločini zauvijek ostanu „u ladici“ kako bi oni zadržali ekskluzivitet žrtve na kojem grade svoj nacionalni program od kraja rata. Neosporno je da su Bošnjaci najveće žrtve rata u BiH, ali je jednako tako neosporno da su i oni radili stravične zločine nad pripadnicima druga dva konstitutivna naroda i da čine sve da ti zločini nikad ne dobiju lice i presudu. Brutalno i sustavno etničko čišćenje Hrvata Zenice, Kaknja, Vareša, Travnika, Bugojna, Konjica, Jablanice i ostalih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini i danas su tabu tema, a drugi bošnjački član predsjedništva ne želi da poneki „bosanski gazija“ s hrvatskim državljanstvom zaglavi u Republici Hrvatskoj ukoliko se „lukavi latini“ jednog dana dosjete da im zločini nad vlastitim narodom u BiH ipak nisu nekakva nevažna glupost koju valja zaboraviti. Ako im se bude sudilo nek im se sudi u BiH - nada se Komšić, a suđenja će biti „uspješna“ kao dosad. Ne sumnjam u njegove želje i čaršijski nagon koji ga vodi u politici, ali sumnjam da će tome biti tako jer će vrlo skoro njegova karijera „profesionalnog Hrvata“ biti samo gorka prošlost baš kao Mesićevo predsjednikovanje.

Da ih nije zatrpalo, tko bi znao da su se uopće sastali

Da ovotjedna konzumacija regionske ljubavi ne prođe nezapaženo pobrinule su se vremenske neprilike koje su nanijele dovoljno snijega da zatrpa Jahorinu i sudionike ovog neformalnog sastanka. Nakon još jednog mesijanskog poslanja na kojem je širio ljubav i mir po balkanskim rupčagama u maniri Miss World, Josipoviću s obzirom na stanje na cestama nije preostalo ništa drugo nego da produži svoju misiju i ugrije se u šarmantnom Borisovom društvu te dodatno ojača prijateljske veze između naša dva naroda. Ne sumnjajući da u Tadiću cvjeta opjevani srpski domaćinski duh (paljenje automobila u Novom Sadu su bili pojedinačni slučajevi, a četničke pjesme i gađanje hrvatskih igrača u beogradskoj Areni 20 000 pojedinačnih slučajeva), srpski je predsjednik zasigurno dao sve od sebe da se naš predsjednik osjeća dobrodošlo. Kladim se da mu je i zapjevao: „Zamela nas vijavica bijela, nigdje puta već je zima ljuta, pred nama je noć hladna i cijela, ti se skloni ispod mog kaputa.“ A zatim su se u toplini Tadićevih skuta prisjetili kako lijepo grije brijunsko sunce.

Izvor:[dnevno.hr]