Ljubuški-online info portal

Katolička crkva i katolicizam u djelu Franje Tuđmana [II.]

Utorak, 21 Veljača 2012 14:16

Sva susljedna hajka o Tuđmanovu mjestu i ulozi u hrvatskoj historiografiji kao i u hrvatskoj politici i povijesti samo je nastavak unutarpartijskog obračuna. Godinu dana nakon problema s interpretacijom sporazuma Cvetković-Maček otvoren je problem Tuđmanove disertacije.[1] Zašto je ona bila problematična?

Svatko tko je danas uzme u ruke lako će se složiti s ondašnjim Šidakovim prigovorima da je njome obuhvaćeno preveliko povijesno razdoblje te da nije ni moglo biti produbljeno obrađeno. Primijetit će i to da se Tuđman ne oslanja na izvornu građu te da neke fenomene površno ili paušalno ocjenjuje, oslanjajući se na tadašnju historiografiju ili, preciznije bi bilo reći, na ideološki i politički "korektne" interpretacije. Moglo bi se zasigurno naći još zamjerki toj disertaciji, ali kad se sagledaju zbivanja oko nje nameće se zaključak da za njezinu konačnu sudbinu nisu bile presudne njezine historiografske slabosti, nego izvanjske okolnosti. Ne bi se, naime, smjelo ispustiti iz vida da je "Mrtvac" Tuđmana već bio proglasio historiografski mrtvim – za Bakarića su Tuđmanovi historiografski zaključci značili napad na liniju KPJ i predstavljali su "direktno opovrgavanje najosnovnijih marksističkih pogleda na suvremena kretanja u svijetu".[2]

U tom svjetlu treba sagledati i optužbu da je Tuđman bio plagijator. Kad se ta optužba promatra u svom povijesnom kontekstu (od koga i odakle optužba dolazi, koji joj je povod, kakve su političke i društvene okolnosti u kojima je nastala, koja je društvena, partijska i druga uloga onih koji su optuživali i sl.), ostaje dojam visokoga stupnja rizičnosti povjerovati joj. Uostalom, optužba o plagijatorstvu odnosi se samo na doktorsku disertaciju, a i tu, po priznanju samih Tuđmanovih kritičara, u vrlo malom postotku.[3] Stoga kad se ima na umu cjelokupan Tuđmanov opus, više je nego evidentno da nije bio plagijator. Jedan od boljih poznavatelja Tuđmana, James Sadkovich, najprimjerenije je, čini se, sažeo taj problem: "dvojbeno je je li Tuđman bio plagijator, ali je zasigurno bio 'kompilator'".[4] Tuđman se uistinu upuštao u duge rasprave o raznim filozofskim, teološkim, književnim i sličnim pitanjima, očito se služeći nekim autorima koje ne navodi uvijek kao izvor svojih razmišljanja. To je također slučaj i s poviješću progona Židova.[5] Stječe se dojam da je Tuđman puno čitao i mnogo toga pamtio te da se upuštao u pisanje "iz pameti", zbog čega često nema naznake izvora ni za tekst pod navodnicima. U konačnici, Tuđmanu je iznad svega nedostajao kolega ili dobar urednik koji bi ga upozorio i "prisilio" na poštivanje historiografskih "pravila igre".

Sve to ilustrira kako su mnogi komunisti bili spremni na partijsku kritiku Tuđmana. Tuđman je bio osuđivan kao sektaš, nacionalist i revizionist. Bakarić je imao potrebu nijekati  Tuđmanovu tezu da su Srbi Trojnim paktom htjeli 'osigurati srpsku hegemoniju'.[6] Kasnije su neki istaknuti komunistički predstavnici, poput Jože Vlahovića, mnogo oštrije osudili Tuđmana dijagnosticirajući kod njega bolest ludila.[7] Čak ga je i njegov biograf, uklapajući se u iste ideološke okvire imenovao "Velikohrvatom" koji želi podijeliti BiH. Tuđman se navodno počeo baviti i brojem žrtava u Jasenovcu zato što je već tada (sredinom 60-ih!) "imao u glavi svoj državotvorni projekt koji je, uz ostalo podrazumijevao i nešto drukčije gledanje na NDH u odnosu na sliku koja je o toj državi stvorena, i održavana, u Jugoslaviji nakon drugoga svjetskog rata".[8] Nije li možda Tuđmanov problem bio u tome što je počeo rušiti tu 'održavanu' sliku o NDH? S druge strane, nije li ta 'slika' bila 'održavana' upravo zbog toga da bi Jugoslavija uopće mogla opstati? Uistinu, ta i slična pitanja poneki suvremeni povjesničar upućuje mnogobrojnim današnjim kritičarima Tuđmanove historiografije i političke uloge, kojima je zajedničko da prosuđuju povijesna zbivanja po kriterijima izvan povijesne discipline i s prepoznatljivih ideoloških motrišta.[9]

Može li se, u konačnici, za Tuđmana reći da je bio loš povjesničar? Tuđman se zasigurno upuštao u područja koja su se malo doticala povijesti. Istina, raspravljao je o povijesti zlosilja, o povijesti filozofskih, teoloških i književnih razlaganja o zlosilju, ali je modalitet tih rasprava bio više filozofski nego povjesničarski. Stoga bi se veći dio njegova opusa mogao svrstati u genre filozofije povijesti. Tuđman je sebe zasigurno smatrao (dobrim) povjesničarom ponajprije zbog toga što je bio uvjeren da povijesno razmišlja, a to je značilo da svaki problem sagledava u njegovu povijesnom razvoju. No forma dobroga dijela njegovih rasprava može se kategorizirati kao esejističko razmatranje. Ne bi se, međutim, smjelo ispustiti iz vida da je u tim raspravama pokrenuo mnoge stvari s mrtve točke, izazvao ustaljena historiografska mišljenja i pretpostavke,  okrenuo na neki način stvari naopačke, što je sve bilo razlogom njegova demoniziranja, progona i – proglašenja lošim povjesničarom. Upravo bi mu za to trebalo priznati da je bio dobar povjesničar, tj. da je kritički propitivao povijesno znanje u svjetlu novih dokumenata ili njihova svježeg čitanja. Tuđman je bio prvi koji je izazivao historiografsku (i partijsku) mudrost. Time je zasigurno zaradio epitet "revizionista" i izazvao partijski gnjev.

Ostaje, međutim, neprijepornim da je daleko prije svih krčio nove putove u tumačenju novije hrvatske povijesti. Tuđman je također bio prvi koji je ujedinio domovinsku i emigrantsku historiografiju. Istina, bio je na takvome političkom položaju da mu je to bilo moguće, ali mu treba odati priznanje da je to i učinio.

Treba također istaknuti da je Tuđmanovo pisanje kad se bavi izravno historiografskim poslom izuzetno iscrpno i izbalansirano, tj. ne prešućuje ničije mišljenje o pojedinom događaju, političkom potezu, savezništvu i sl., što se i u današnjim prilikama može smatrati krepošću.

Kad se, dakle, sve svede na zadnju crtu može se parafrazirati Bakarića - taj je "mulac" bio u pravu!

Izgleda ipak da je ta optužba o lošem povjesničaru ostala kao trajno nasljeđe, što se vidi i po tome što se ni mladi istraživači koji se bave problemima koje je Tuđman daleko prije svih dotaknuo na njega uopće ne pozivaju. Ne samo da mu se time čini velika nepravda, nego je zbunjujuće i pomalo zabrinjavajuće.

Tuđman o Katoličkoj crkvi i religijskim temama

Tuđman je u djetinjstvu vjerojatno bio izložen utjecajima katolicizma, barem u smislu ambijentalnoga življenja u katoličkom miljeu zagorskoga mjestanca Veliko Trgovišće. Čini se da mu je majka bila pobožna katolkinja koja je rado pohađala lokalnu crkvu. No majka mu je umrla kad mu je bilo samo 6 godina, a otac se na brzinu oženio Olgom koja je, čini se, više voljela muževljev vjerski indiferentizam, nego pobožnost svojih susjeda. Činjenica da mu je otac bio pristaša Stjepana Radića otvara mogućnost da je bio izložen i antiklerikalnoj retorici koja je obilovala u "seljačkom" tisku i na stranačkim sijelima.

No kao odrasliji dječarac Tuđman je bio izložen komunističkom pokretu i marksističkim idejama, osobito literarnom stvaralaštvu Miroslava Krleže, što je sve, očito, raspalilo njegov duh te jednako tako udaljavalo od interesa za katolicizam i za kršćansku vjeru općenito.[10]

Kad je Tuđman upao u probleme s Partijom zbog historiografskih neslaganja bio je u životnoj dobi kad se propituje život i njegov smisao, kad se nesigurnost uvlači u mentalne i duševne zakutke, kad se traži sigurnije uporište, ali ujedno u dobi kad se širom otvara prostor slobode, kad se čovjek rado, često i s lakoćom, oslobađa obzira i starih lojalnosti. To su u novije vrijeme psiholozi prepoznali kao sredovječnu krizu. Važno je reći da je obično njezin ishod nova, preporođena osoba, osoba spremna na novi početak i mnogo sigurnija u sebe nego je do tada bila.[11] Jednako tako ne treba čuditi da je s promjenom te životne paradigme, s tim intelektualnim obratom počeo također proces vraćanja katoličkim korijenima. Za Tuđmana je taj put, koliko se zna, bio vrlo dug i dovršio se možda na samrtnoj postelji, ali je gotovo nedvojbeno da ga je na tom putu vodilo (i jačalo) intelektualno propitivanje nekih uvriježenih mišljenja o vjeri, katolicizmu i Katoličkoj crkvi. Na sreću, tada je već bio krenuo putem poštenoga odnosa prema povijesnim činjenicama i, što je još važnije, stazom na kojoj se više nije osjećao strah od jasnog izričaja onoga što povijesne činjenice nalažu da se kaže.

Bilo bi, dakako, neutemeljeno pretpostavljati da je Tuđman rano napustio komunistički svjetonazor i da se odrekao Partije. Dapače, onoga časa kad je osjetio da ga se Partija odriče, upeo je sve snage kako bi ga ponovno prihvatila i prigrlila, podastirući sve zasluge koje je stekao radeći za nju. Niti se može reći da se tada odrekao Jugoslavije. I u tome je bio partijski vjernik koji nije vidio drugoga političkog rješenja doli 'bratstva i jedinstva' na socijalističkim osnovama. Ono, pak, što se može reći je to da je zakoračio putom koji će ga voditi sve dalje i od Partije i od Jugoslavije. Put će biti dug i naporan, a svako novo povijesno pitanje, svako sučeljavanje s neistomišljenicima, svako udaljavanje bivših prijatelja i drugova samo će biti novi zavoji na tom putu.

Teško je, a to nije ni cilj ovoga rada, utvrditi kad je počelo Tuđmanovo približavanje religijskim temama, a potom i Katoličkoj crkvi.[12] Gotovo se sa sigurnošću može tvrditi da se to podudaralo s njegovim iskustvom izopćenika i uznika. Poznato je da se koncem 70-ih počeo sastajati s nadbiskupom zagrebačkim Franjom Kuharićem na Kaptolu, s kojim je, čini se, bio oduševljen.[13] Ne treba zaboraviti da je to uslijedilo nakon njegova prvoga suđenja, osude i boravka u zatvoru. Na profesionalnoj razini, Tuđman se sve više morao baviti Katoličkom crkvom, jer su neki bitni momenti novije hrvatske povijesti koje je tumačio drukčije od dirigirane historiografije i zbog čega je bio napadan, bili ujedno vezani za tumačenje uloge Katoličke crkve u njima.[14]

Programirano uvećavanje ratnih žrtava i isticanje logora Jasenovac kao oličenje zla potaknulo je Tuđmana na propitivanje zlosilja tijekom ljudske povijesti. Zadržao se i na izvješćima židovske Biblije (za kršćane, Sv. Pisma Staroga zavjeta) kako bi pokazao "kako su nasilje, mržnja, zločin i osveta neodjeljivi, sastavni dio života čovjeka kao pojedinca i naroda kao najviše ljudske zajednice".[15] S Isusom iz Nazareta, Tuđman nastavlja, unose se 'bitne promjene' u takvo shvaćanje, ali time zlosilja ne nestaju iz ljudske povijesti.[16] Tuđman uviđa da je u kontekstu slabljenja Rimskoga carstva kršćansko propovijedanje ljubavi, mira, bratstva i jednakosti predstavljalo revolucionaran obrat u svjetskoj povijesti. Tuđman ipak, u skladu s intelektualnom tradicijom s kojom je sazrijevao, zamjera kršćanstvu prenošenje idealno uspostavljenoga svijeta u prekogroblje, što je postalo razlogom njegove (kršćanstva) nesigurnosti pred zbiljom sveprisutnoga nasilja. Također misli da je kršćanska 'nadnacionalna, univerzalna ideologija' ("nema tu više Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka", Gal 3,28) zapravo zabluda koja je mogla pretendirati na istinitost samo u kontekstu male progonjene zajednice.[17] U tim ocjenama i zaključcima Tuđman se oslanjao na Branka Bošnjaka[18] i druge filozofske autore koji su prosuđivali kršćanstvo s pozicija marksizma, dok mu je tadašnja teološka literatura bila nepoznata ili ga nije ni zanimala. Tuđmana je zanimalo ono što na prvi pogled potvrđuje njegovu izabranu tezu, ne znajući da biblijski tekst može imati značenje i poruku koja je mimo i iznad neposrednog dojma. Zato je sveobuhvatno objašnjenje svijeta u svjetlu kršćanskih vrijednosti koje je predstavio sv. Augustin, osobito u svome djelu De civitate dei,[19] a u kojemu se računa s prisutnošću zla, bliže Tuđmanovu shvaćanju.[20] Treba istaknuti da je upravo u sklopu Augustinova objašnjenja odnosa crkvene i državne vlasti Tuđman napravio tipično tuđmanovski tour de force. Za razliku od zapadnoga dijela Europe, kaže Tuđman, na istoku je prevladao cezaropapističko shvaćanje, tj. carevo podvrgavanje crkvene vlasti, što je rezultiralo ne samo specifičnim životom pravoslavnih crkava, nego je potkraj drugog tisućljeća "zapadno-europska ideologija marksizma na Istoku poprimi[la] obličja ljeninsko-staljinističkog, totalitarističkog cezaropapizma."[21] Ovo nije pouzdan pokazatelj Tuđmanova približavanja kršćanskoj vjeri, ali je zasigurno znak njegova odmaka od marksističke tradicije. To ne znači, dakako, da se 80-ih, kad je pisao te tekstove, Tuđman definitivno odmaknuo od svjetonazorskih pretpostavki socijalističke misli, ali se više nije mogao složiti s mnogim tumačima lenjinizma i staljinizma kao "boljševičke" ili staljinističke aberacije marksizma.[22] No nije naodmet istaknuti da je u tom istom kontekstu Tuđman zdvojio što Kristova zapovijed "Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone i kleveću" (MT 5, 43-44) "nije pomogl[a] premostiti strasti mržnje i nagnuća za prevlašću ili osvetom", jer zapravo nije uspjela nikad ni zaživjeti kao opće načelo, nego samo kao izazov pojedincima.[23]

Tuđmanu se mora priznati prvenstvo u još jednoj važnoj temi. U sklopu rasprava o uveličavanjima ratnih žrtava i stvaranja krivnje hrvatskog naroda za njih, prvi je upozorio i na zločine komunista, što znači i vrha Komunističke partije Jugoslavije.[24] U tom je kontekstu istaknuo i pismo nadbiskupa Stepinca predsjedniku vlade NR Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945., napose odlomak o nedopustivome postupanju prema ratnim zarobljenicima:

Konačno nameće se pitanje: gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju, da služe hrvatskom narodu, vršili svoje vojničke dužnosti[?] U skladu s moralnim pozitivnim načelima ratovanja nijedan od njih ne bi smio biti podvrgnut kazni, osim onih koji su prekršili međunarodna pravila ratovanja ili neopravdano napadali mirno pučan­stvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće možda biti suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika vojnika istakne i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obranbenu borbu protiv svih onih nepravda koje su počinjene i po priznanju NOP (šovinistički režim predratne Jugoslavije). Što više, danas su spremni na suradnju u obnovi Jugoslavije koja bi bila istinsko jamstvo za prava i stvarnu jednakost svih naroda države.[25]

Tuđmanu Stepinčevo pismo služi kao potpora argumentu da su komunisti poslije rata uništavali Hrvate i zbog činjenice da su pripadali regularnoj vojsci NDH ili uopće nisu pripadali nekoj vojnoj formaciji. Ovdje je važno samo kao naznaka Tuđmanova povjerenja u riječ predsjednika Biskupske konferencije nadbiskupa A. Stepinca.

[dr. sc. Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb]

Članak "Katolička crkva i katolicizam u djelu Franje Tuđmana, Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije" objavljen je u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutut za povijest u Zagrebu, 10. i 11. prosinca 2009., 381-402.

Vezani članci:

-Jure Krišto: Katolička crkva i katolicizam u djelu Franje Tuđmana (I.)